KULTURA NAS POVEZUJE I OBOGAĆUJE

(Ptići iz istoga gnijezda)

Gnijezdo je sigurnost i toplina u kojima krila za let jačaju. Ima ptića koji i snagom opasani u gnijezdu ili blizu njega ostanu, a drugi opet, poneseni zovom daljine, odlete.

I mi ljudi smo poput ptica, a domovina nam je gnijezdo u kojem ojačasmo.

Neki odletjesmo daleko, neki malo bliže, a svi u srcu domovinu ponesosmo, volimo je i čuvamo kao najljepši biser u nisci onoga što nam je drago.

Naša je domovina Hrvatska među onim majkama čiju skoro polovicu poroda druge majke prigrliše i grle. Ali i oni i ona vezani su onom skoro nevidljivom, a čvrstom niti, što se ljubav zove. I ta ljubav traje, jača i od vremena i od daljine i ma gdje bili, njezinu djecu Hrvatima čini.

Draga riječ hrvatska, pretočena u stih, upletena u žice i sakrivena među tipke živi, povezuje, hrabri, snaži, razveseljava.

 

U Hrvatskom društvu Ljubljana ta riječ živi i punim plućima diše. Govore i pjevaju je naša dječica u sekciji “Pčelice”, pišu i čitaju i recitiraju je članovi naše literarne sekcije “Hrvatska riječ”, zvoni u pjesmi naše klape “Zelena naranča”, prepletena i obogaćena likom i oblikom, bojom i toplinom, blista u prekrasnim radovima naše sekcije ručnih radova “Ruža hrvatska”.

Svi zajedno i svatko na svoj način u našem društvu čuvamo i njegujemo svoje hrvatske korijene, preplićemo ih s korijenima naše druge domovine i rastemo svjesni da smo dio ponosnog stabla hrvatskoga te da i naši najmlađi to osjećaju i znaju.

Sve ono što nas s domovinom veže i što sačuvati želimo ugrađujemo u naše projekte koje zahvaljujući pomoći naših obiju domovina osmišljavamo i ostvarujemo.

Upravo smo završili jedan projekt, lijep i bogat, sastavljen od dvije bogate kulturne priredbe kao što je i naš život prožet pripadanjem i ljubavlju za dvije domovine.

O prvoj smo već pisali. U njoj su si preko dobrote, knjige i glazbe Hrvatska i Slovenija ruku pružile. Splele prste prijateljstvom iz kojeg se dobrota i ljepota rađaju.

 

Ove kišne subote 14. svibnja 2016. održali smo i drugu priredbu. Ponovno u znaku obiju naših domovina i ljubavi koja i njih i nas povezuje.

Ponovo su nas povezali hrvatska riječ i glazba, hrvatska materijalna kultura, dobra kapljica i slasni zalogaj uz koje je druženje još ljepše.

Naš prijatelj iz Đurđevca, hrvatski časnik u mirovini Robert Rodman predstavio nam je svoj književni prvijenac, zbirku autobiografskih priča “Fini dišeči tokorman”. (Za one kojima riječ nije poznata: tokorman je kukuruz.) Rodmanovo djelo krase iskrenost, jezik bogat i slikovit, autohtoni podravski govor, ljubav koja iz svakoga retka izvire.

A naš Robi održao nam je i predavanje o Domovinskom ratu.

Sažeto, dojmljivo, onako kako zna i može predavati osoba koja je sve to iskusila, doživjela i, usprkos užasima rata, uspjela sačuvati nježnu dušu dječaka koji nije dopustio da ga mržnja i zlo otruju. Vjerujem da bi se svi koji su predavanje čuli složili sa mnom da je to bio dojmljiv i nezaboravan sat naše junačke povijesti.

I kao da smo odahnuli kad nas je pjesnik i skladatelj, odličan interpretator literarnih tekstova Željko Kožar Mrvica poveo u Robijeve priče. Odahnuli jer su nam priče potvrdile da nema zla koje u čovjeku ljepotu i dobrotu, želju za životom i njegovim izazovima ubiti može.

Pjesma i glazba cimbala cijeloj ovoj priči bile su novi biser u nisci.

Uživali smo u virtuoznoj svirci mladoga podravskoga cimbalista Tomislava Zvonara i u pjesmi vokalne grupe “Katarine”, kojoj smo se nazočni u dvorani pridružili jer nas je poput radosne plime zapljusnula, ponijela.

Moglo bi se još puno lijepoga napisati o našim gostima, članovima kulturne udruge Sveti Juraj iz Đurđevca.

No, red je nešto reći i o nama, domaćinima.

Sve niti priredbe suvereno je držao naš Milan Pavelić. Odličan moderator po scenariju voditeljice naše literarne sekcije Katice Pavkić Špiranec koja je svojom pjesmom “Majci Hrvatskoj” na početku povezala ljubavlju goste i domaćine, Hrvate iz domovine i nas u dijaspori.

Naša klapa “Zelena naranča” svojim pjesmama, sjajnom izvedbom, izgledom i nastupom oduševila je sve prisutne. A kako i ne bi kad ta “slovenska dekleta” tako lijepo pjevaju dalmatinske pjesme kao da su rođene na jadranskom žalu.

Vrijedne ruže hrvatske, vođene stvaralačkom snagom i nepresušnom energijom Ankice Pavelić, svakom našem događaju daju poseban pečat. Uvijek pripreme poklone za goste koji su brižno zasnovani, napravljeni i aranžirani. Svaki je originalan, govori i o mjestu i o vremenu u kojem je nastao i jednostavno “miriše” osobom kojoj je namijenjen, posebnu mu čar daje protkanost tradicijom.

Hvale i spomena vrijedni su i Ankičini kolači bez kojih se jednostavno ništa ne događa.

 

Ovom priredbom zaključili smo jedan veliki projekt. Projekt u kojem smo povezali Hrvatsku i Sloveniju. Utkali još jednu sjajnu nit u mrežu prijateljstva koje naše dvije domovine povezuje i nama život u njima lijepim i bogatim čini.

Dvorana u “Sončeku” ponovno je ugostila ljude koji dobro misle, dobro rade i znaju što žele.

Razveseljava i činjenica da se povećao broj naših članova koji su došli na priredbu. I to nam govori da smo na dobrom putu.

A ljudi ne bi bili ljudi kad ne bi željeli uvijek bolje i više.

Ja bih željela da imamo makar još jednu obitelj Pavelić. Kod naših Pavelića svi dišu za društvo. Milan i Ankica, Anita i Mihael, unučad Anja, Marcel, Gašper i Tristan – svi oni, svatko na svoj način, uspješno zalijevaju hrvatsko stablo. Želim da nas bude više s takvim “kanticama” pa će naše hrvatsko cvijeće još bolje cvasti i mirisati.

I na kraju, ali nikako najmanje važno, hvala našem predsjedniku Petru Antunoviću.

On, poput iskusnog oca, pušta da “djeca rade”, a u trenutku kada im ponestane ili daha ili iskustva, uvijek u pravom trenutku i na pravom mjestu “uskoči” i uradi ono što treba.

Naravno i naš Nikica Perković, na kojega se uvijek možemo osloniti, pa Milan Kajić i gospodin Roman Končar i mnogi drugi, svatko na svoj način, doprinijeli su da ovaj projekt i ovaj događaj izvedemo onako kako smo planirali i da uspijemo ostvariti postavljene ciljeve.

Od srca hvala svima.

I da ne zaboravim. Pred nama je novi veliki izazov. Organizacija priredbe “Lijepo je imati dvije domovine” u Mostecu. Bit će to opet prilika da se svi zajedno proveselimo, uživamo u kulturnom programu i druženju, još čvršće povežemo.

Zato pozivam sve da svatko po svojim mogućnostima pomogne da nam i taj projekt uspije.

Vjerujem da u slozi možemo mnogo i više.

Sjetimo se one narodne:

”SLOŽNA BRAĆA KUĆU GRADE, A NESLOŽNA JE RAZGRAĐUJU”.

 

Katica Pavkić Špiranec

 

Categories: Vijesti

--->